Homepage Module

                                          

Prijateljstvo poslije ljubavi

Donedavno jedna od najvažnijih osoba u vašem životu dobila je etiketu „bivšeg partnera“. Kako ne bi u potpunosti izgubili tu osobu, mnoge od nas će ostati u kontaktu i pokušati ostvariti čini se nešto neostvarivo – prijateljstvo. No, je li moguće uistinu ostati samo prijatelj s bivšim dečkom?

                                 

 

U kvalitetnoj i ozbiljnijoj vezi partner je ujedno i jedan od naših najboljih prijatelja. Ako čak i nije onaj najbolji. Pa ako nestane onaj ljubavni dio, mora li nestati i prijateljstvo? To sam se zapitala i ja. U tom trenutku vjerojatno nisam bila spremna napraviti onaj konačni rez i reći zbogom do kraja. Teško je izgubiti partnera i još teže nekoga tko vam je ujedno bio i prijateljski oslonac. Lakše je ako on, na ovaj ili onaj način, ipak ostane prisutan u vašem životu. Lakše možda je, ali to ne znači da je i moguće.
I tako sjedimo po ne znam koji put na jednoj od tih „mi smo si sad samo prijatelji“ kavi i trudimo se uistinu biti samo to. Prepričavamo trenutne događaje i aktualnosti, vješto zaobilazeći dvije osjetljive teme – ono što je bilo između nas dvoje i eventualno nove ljubavi u našem životu. „Vješto“ zaobilazimo svoje vlastite emocije. To “pravi” prijatelji čine. Uistinu tužno.

Kad se ispucaju one aktualne teme, priča se nekako uvijek vrati na osobe i događaje koje nas povezuju. Pitanja o tome što rade njegovi i moji prijatelji nekako se svaki put nađe na dnevnom redu. S prekidom ne samo da izgubite partnera, nego s njim u paketu ide i njegovo društvo s kojima ste donedavno provodili vikende i godišnje odmore. Tužan podsjetnik na nešto što ste imali.

S prijatelja uvijek se pitanja prebace i na obitelji. To su osobe s kojima ste provodili nedjeljne ručkove, išli na izlete i obiteljska okupljanja. Danas su samo tužan posjednik na nešto što ste imali.

I kada uistinu više nemate „sigurnih“ tema koje ćete načeti na toj „mi smo si sad samo prijatelji“ kavi, na red dođe politika, trenutna situacija u državi i ono najgore, počnete komentirati vrijeme. „Kako mi smeta ova kiša“, „Zar ne, stvarno je više naporna“, „Ali srećom preko vikenda najavljuju sunce“, smiješna je preslika razgovora. U tim trenucima dovoljan je samo jedan pogled prema njemu da me obuzme tuga. Jer ta naša druženja nisu ništa drugo nego samo tužan podsjetnik na ono što smo mi nekoć bili.

Slika Tu i tamo dogodi se izlet u emotivna minska polja koja su neminovno bolna podjednako i za njega i za mene. Ne nužno zato jer još osjećamo nešto jedno prema drugome. Ne nužno zato jer bi pokušali ponovno. Nego zato što su potrebne godine kako bili sposobni pričati o novim osobama u našim životima i o nama samima. A možda za to nikad ni nećemo biti sposobni. Nemoguće je odmah nakon prekida tako duge i važne veze, biti ravnodušan prema novom ljubavnom životu.

Nakon svake „prijateljske“ kave sto misli mi prolazi kroz glavu. I jedan osjećaj kojeg se nikad nisam uspjela riješiti – sjete. Priče o vremenu, politici i osobama koje su nas nekoć povezivale ne čine prijateljstvo. Pravi prijatelji pričaju o svojim emocijama, o novim ljubavnim iskustvima, a prije svega o onima iz prošlosti. Mi za to nismo bili sposobni.

U početku se činilo mnogo lakše ostati u „prijateljskom“ kontaktu s bivšim dečkom. Još uvijek je bio tu negdje i kad bi nedostajao uvijek sam ga mogla vidjeti. Zanemarivala sam glupe i općenite teme, povremena minska polja i sjetu koju bih danima poslije osjećala. Sve dok od jednog poznanika nisam doznala veoma važne informacije iz njegovog života koje mi on nije rekao. Informacije koje prijatelji dijele. I tad sam shvatila da smo mi sve samo ne to, niti to možemo (u dogledno vrijeme) i biti.

Mi smo bili tek prijateljska farsa koja je pružala trenutnu utjehu. Iskreno prijateljstvo svakako ne. Konačni rez donio je osjećaj oslobođenja. Tuga i sjeta ostale su iza mene, a on je postao samo bivši dečko. Ne onaj koji se pretvorio u prijatelja. Jer to je bilo nemoguće.

 

Add